zametanje tragova o identitetu zrtava jednako je zlocinu ubijanja

Intervju: Amor Mašovic

Zlocin prema Bošnjacima ubijenim po brojnim stratištima u Istocnoj Bosni, Bosanskoj krajini, Hercegovini... nastavlja se, samo na drugi nacin, i dan-danas. O tome za Nove horizonte govori Amor Mašovic predsjednik Državne komisije za traženje nestalih.

Razgovor sa Amorom Mašovicem otpoceli smo, upravo pitanjem o trenutnim aktivnostima Državne komisije za traženje nestalih osoba. U vezi s tim Mašovic kaže:
- Trenutno smo najaktivniji sa ekspertnim timom iz Tuzlanskog kantona koji radi na lokalitetu Debelo brdo, opcina Vlasenica. Do sada je na tom lokalitetu ekshumirano tacno stotinu posmrtnih ostataka žrtava. Radi se o sekundarnoj grobnici. Naše su pretpostavke da su tijela žrtava dovezene sa najmanje tri primarna lokaliteta. Neke od žrtava, odnosno dokumenti koji su pronadeni uz tijela žrtava, upucuju na to da su to ljudi iz Vlasenice i okoline. Nažalost, grobnica je sekundarnog karaktera, što znaci da nalazimo i kompletne skeletne ostatke, ali i samo dijelove skeleta. Dakle, preostali dijelovi ili su ostali u primarnoj grobnici u Vlasnici ili su, eventualno, izmješteni na neki drugi sekundarni lokalitet, što se sve cešce dogada. Sada vec imamo dokaze da se, recimo, kada je u pitanju slucaj genocida u Srebrenici, posmrtni ostaci jedne žrtve nalaze na tri razlicite sekundarne lokacije koje su medusobno udaljene i po 30 kilometara.

N. H. - Rijec je, dakle, o zametanju tragova?

Amor Mašovic: Ocigledno, ne samo o zametanju tragova nego o ispoljenoj monstruoznosti zlocinaca i njihovih pomagaca. Jer, oni koji su izmiještali tijela vjerovatno nisu sudjelovali u prvobitnom zlocinu likvidacije žrtava, ali jesu u ovome zlocinu koji nije ništa, po mome sudu, manji od onog prvobitnog. Naime, prvi su žrtvama oduzimali živote, dok drugi žrtvama oduzimaju identitet, oduzimaju im ime i prezime, oduzimaju porodicama mogucnost da pronadu koliko-toliko smiraj. Ne vidim razliku izmedu prvih i drugih zlocinaca. I u ranijim ratovima i sukobima dešavalo se da nevini stradaju, desilo se to i tokom posljednje agresije na BiH, ali ono što nije bila karakteristika ranijih sukoba jeste zametanje tragova zlocina, odnosno oduzimanje identiteta žrtvama. Bice vrlo teško i pred nama je, zaista, mukotrpan rad u labaratorijama, u autopsijskim salama.

N. H. - Koliko se, ustvari, ekshumacijama smanjuje broj nestalih?

Amor Mašovic: Pa, mi smo, vjerujem, negdje na polovici izvršenja našeg zadatka. Broj nestalih, u toku agresije u BiH je oko 28.000, tacnije 27.731 osoba. Do sada je ekshumirano oko 16.500, od cega je 11.500 identificirano, a 5.000 žrtava još ceka na identifikaciju. Odnedavno smo dobili pristup grobnicama i u susjednim državama: u Republici Hrvatskoj i Državnoj zajednici Srbije i Crne Gore. Neke od žrtava pronadene su u Sremskoj Mitrovici, Šapcu, Loznici, Slavonskom Brodu, itd. Uz sve to, procjenjuje se da je više od 300 masovnih grobnica na teritoriji BiH do sada neobradeno. Od tih 300 nama su poznati lokaliteti njih 50-ak.

N. H. - Zasigurno Vam je, tokom rada, bilo i teških momenata. Kako sve to podnosite?

Amor Mašovic: Cini mi se da je sada nekako lakše. Covjek se, mada je to ružan izraz, privikne i na te užasne posljedice agresije, navikne se i na žrtve, na jame... Naravno, kada su u pitanju odredene kategorije žrtava, prije svega djeca, onda se ne možete nikada navici. Tada sami sebi postavljate pitanje: Može li normalan covjek napraviti takvu vrstu zla? Kako shvatiti da neko iz kalašnjikova puca u ženu koja u narucju drži petomjesecnu bebu? Možda se i može razumjeti trenutak mržnje, ali kako razumjeti da poslije toga taj covjek hladnokrvno uzme petomjescnu bebu, koju je ubio, stavi to beživotno tijelo na traktor i vozi ga 30 kilometara, uzme je rukama i baci u jamu. To je pitanje koje mi na ovome zadatku stalno sebi postavljamo i stalno ostajemo bez odgovora. Zaista, ne znam može li se ljudskim bicem nazvati neko ko takvo što uradi. S druge strane, ako kažete da nije ljudsko bice, oslobadate ga krivnje za te užase koji su pocinjeni!?

N. H. - Susreli smo se na obilježavanju 11. godišnjice stradanja Bošnjaka u Višegradu. Drina krije mnoge tajne. Ovdašnji Bošnjaci ocekuju da budete više prisutni u Višegradu?

Amor Mašovic: Drina je, vjerovatno, najveca bosanskohercegovacka tajna. Mislim, tajna u smislu koliko žrtava krije. Nesumnjivo je da je Drina najveca masovna grobnica Bošnjaka, ne samo iz perioda ove agresije nego i iz perioda ranijih genocida nad Bošnjacima. Istocna Bosna ponovo je bila podrucje najveceg stradanja u BiH. U svakome od gradova u ovome podrucju, pocev od Srebrenice, Foce, Rogatice, Vlasenice, Višegrada .., broj žrtava se krece izmedu 1.000 i 3.000. Dio našeg zadatka smo obavili. Mogu reci da ne prode ni dvije nedjelje od dana otkrivanja neke od masovne grobnice a da naši eksperti ne obidu taj teren. Nažalost, veliki je broj poluinformacija pa i dezinformacija koje nas odvode na krivi trag zbog cega gubimo dragocjeno vrijeme.

Naš zadatak zove se istina i pravda

N. H. - Ratni zlocinci i dalje hodaju gradovima Podrinja?

Amor Mašovic: To je najveci problem. Imam obicaj reci da je dio istine otkriven, ali naš zadatak se zove istina i pravda. Ako sve ostane samo na istini, a izostane pravda, onda mi, zaista, nismo ništa uradili. Dakle, iz okolnih šuma nas posmatraju Karadžic i Mladic i smiju nam se. Ja imam baš takav osjecaj. Zapravo, doživio sam na Glumini u blizini Zvornika, gdje su otkrivene 274 žrtve, da je covjek koji je odgovoran za likvidaciju tih žrtava, tokom ekshumacije grobnice, posjetio nas i, nagnuvši se nad grobnicom u prisutvu SFOR-a, opsovavaši, postavio, onako, kao za sebe pitanje: Koja je budala ovo uradila? Ovih dana je aktueliziran pokušaj njegova hapšenja koji je, kao i brojni drugi, ostao samo na pokušaju.

Nacin sudenja u Hagu omogucava zlocincima da se iživljavaju nad svjedocima
N. H. - Da li ce se hapšenjem zlocinaca odista šta promijeniti?

Amor Mašovic: Ja više vjerujem da promjeni ljudske svijesti može doprinijeti dobrovoljno priznanje koje nekog komadanta ili politicara izgovaraju pred Haškim tribunalom. Naravno, motivi njihovog priznanja su jasni - ublažiti kaznu koja ih ocekuje. Cini mi se da to njihovo priznanje može više uticati na svijest ljudi, dojucerašnjih njihovih sljedbenika, negoli neka sudenja pred Tribunalom koja se, ocito, pretvaraju u svoju suprotnost. Naime, neki od njih sada koriste haško sudenje da polahko presele u legende i mitove. Jednostavno, metod i nacin sudenja omogucava zlocincima da se iživljavaju nad svjedocima. Ne može se drugacije nazvati nego iživljavanje kada Miloševic gleda u covjeka koji je preživio strijeljanje i koji to opisuje, a on (Miloševic) kaže: vi gospodine lažete, to se nije dogodilo! To nije ništa drugo nego iživljavanje.

N. H. - O kolektivnoj svijesti i pokajanju onih koji su pocinili te zlocine onda nema ni govora. Ovo tim prije što, recimo, Srpska pravoslavna crkva ne samo što ne priznaje krivicu nego, štaviše, na bošnjackoj zemlji gradi svoje crkve?

Amor Mašovic: Konacno, Srpska pravoslavna crkva nikad nije smogla snage da, kao institucija, prizna i kaže da je bilo na ovakav ili onakav nacin involvirana u zlocine koji su se desili. A, prikupljeni materijali i dokumenti jasno upucuju na to da je Crkva, kao institucija, ne samo pojedinci, bila involvirana i podsticala mnoge od zlocina koji su se desili u BiH. Kad te svijesti nema kod tih ljudi koji bi trebalo, na neki nacin, biti više osjetljivi na patnje drugih, onda je teško ocekivati da ce ljudi koji nisu dovoljno obrazovani, ljudi koji su od strane medija potpuno izmanipulirani u smislu da su oni stradalnici, da su oni žrtve, da su slike koje gledaju na televiziji slike njihove poklane djece, a ne nekih drugih, - teško je ocekivati od tih ljudi da mogu prihvatiti tu cinjenicu da su bili dio jednog projekta koji je u osnovi genocidan.

N. H. - Zlocini nad ženama su posebno pitanje. Zašto silovane žene nisu proglašene za civilne žrtve rata?

Amor Mašovic: Za tu cinjenicu ja sam doznao zahvaljujuci dvijema novinarkama “Starta” koje su istražile te slucajeve. Zaista je neshvatljivo kako je moguce da silovane žene ne budu smatrane civilnim žrtvama rata. Plašim se da ima još nekih drugih kategorija, te da nisu samo u pitanju silovane žrtve nego, možda, i traumatizirana djeca. Jer, moramo znati da je dosta djece boravilo na teritoriji koju je kontrolisao agresor, da su mnoga od njih dospjela u logore, a ja sam zabilježio i slucaj radanja djece u logorima. Plašim se, dakle, da zakonski nije riješen status i te kategorije civilnih žrtava rata.

N. H. - U Ahmice, na nedavno obavljenu dženazu ekshumiranima, vodili ste i svoga sina. Je li to svojevrsni cas historije? S druge strane, u udžbenicima nece biti govora o zlocinima i agresiji. Nije li to nešto što nam je vec poznato iz ranijeg perioda neobilježavanja naših stratišta?

Amor Mašovic: Kad god je to moguce, pri ekshumacijama i dženazama, sa mnom je cijela moja porodica. Što se tice drugog, ma to je samo dodatni motiv za mene i clanove moje komisije da se potrudimo da sve ono što je izostavljeno, što nije ušlo u udžbenike, dokumentujemo na odgovarajuci nacin, da arhiviramo, te da to jednoga dana, ako to nije moguce sada, ostavimo onima kojima ce biti potrebno. To je, dakle, samo dodatni motiv - ta cinjenica da je u udžbenicima Drina ponovo zelena i sjajna, prebogata ribom, a ne krvava i njeno dno prekriveno skeletima i ostacima nevinih žrtava. Našoj generaciji Bošnjaka, možda, i nije potrebna takva vrsta podsjecanja, ali onim generacijama koji dolaze i koje ce nositi poruku da se u BiH desila neka vrsta unutrašnjeg sukoba, gradanskog rata u kojem su stradali manje-više svi, od tih i takvih udara moci cemo se obraniti fotografijama, videosnimcima, zapisnicima.

N. H. - Možemo li, u tom smislu, ocekivati vašu knjigu?

Amor Mašovic: O tome, iskreno govoreci, ne razmišljam. Neku vrstu materijala prikupljam, ako bih se jednog dana odlucio na to. Ta knjiga bi, mislim, u ovome casu bila preuranjena. Treba pustiti vrijeme da protekne i neki stavovi da se iskristaliziraju. Bitno je da postoje vjerodostojni izvori koji ce moci biti iskorišteni.

N. H. - Šta je sa idejom o osnivanju Muzeja genocida?

Amor Mašovic: Ta ideja potice još iz ratnog perioda. Bilo je nekih ponuda. To je pokrenula grupa intelektualaca. Znam da bi taj muzej vec sada bio prepun dokaza. Znate ima izreka jednog Jevreja, koji je preživio genocid, koja otprilke glasi: “Moj užas od zaborava veci je od užasa nad svim onim što sam prisiljen pamtiti svaki dan”. To je vrlo snažna poruka onima koji danas brišu iz udžbenika agresiju, brišu krvavu Drinu, brišu genocid, brišu Bošnjake kao žrtve. Nažalost, nisam siguran da je svijest bošnjackih intelektualaca u dovoljnoj mjeri izgradena da bi razumjeli tu našu snažnu potrebu za takvom institucijom koja bi nas stalno podsjecala. Moguce je da ce spomen mezarje u Potocarima biti jedan od naših podsjetnika.

N. H. - Postoji li opasnost da se Bošnjaci naviknu i sažive sa ulogom žrtve?

Amor Mašovic: Nažalost, okolnosti u kojima živimo su takve da smo se mi navikli da svako opravdanje tražimo u tome: mi smo žrtve i to nas oslobada bilo kakve druge odgovornosti. Dakle, ja sam žrtva, ja ne moram da radim, da privredujem, niti da se brinem o svojoj porodici i društvu. To je dovoljno, biva, svi drugi moraju biti u mojoj funkciji. Cini mi se da su i Bošnjaci koji nisu bili izravna žrtva u onom najgrubljem smislu, zbog same cinjenice da pripadaju bošnjackome narodu, vrlo cesto skloni razmišljati i govoriti na taj nacin - mi smo žrtve i nama se mora pomoci. Postoji realna opasnost s te strane.

N. H. - Ljudi poput Mazovjeckog ili Eve Klonovske iskreno pomažu u otkrivanju istine. Medutim, šta država radi na pružanju satisfakcije ljudima koji rade na tom polju.?

Amor Mašovic: Vi ste spomenuli strance. Ja bih to pitanje sveo na domaci plan. Ono što je nužno jeste - izgraditi institucije da se ne dešava, kada se izgovori rijec ekshumacija ili identifikacija, da to asocira na Amora Mašovica ili sutra neko drugo ime i prezime, nego da, jednostavno, iza toga stoji institucija i da je potpuno nebitno ko je šef a ko clan komisije. Dakle, potrebno je da se zna da postoji institucija koja vodi brigu o silovanim ženama, o žrtvama rata, o zlocinima. Mi to, trenutno, nemamo. Još smo na pocetku izgradnje takvih institucija.

N. H. - To je uloga države?

Amor Mašovic: Da! Nažalost, naša država je tako koncipirana da postoje divergentni odnosi, da je jedan dio onoga što cini državu zainteresovan da se takve institucije ne formiraju. Za to imamo niz svježih informacija. U tako koncipiranoj državi vrlo je teško izgraditi institucije koje bi trebalo da vode racuna o tim stvarima. Ne može se biti ni pesimista. Stvari se, ipak, krecu. Možda smo, ponekad, i brzopleti. Mi, možda, necemo doživjeti potpunu satisfakciju, nikad tome ne treba odvec ni stremiti. Ali, to nas ne oslobada odgovornosti da i dalje gradimo temelje Bosne i Hercegovine.

N. H. - Konacno, 11, jula bice obilježena godišnjica stradanja Bošnjaka Srebrenice. Kako tece proces ekshumacija?

Amor Mašovic: Za sada je sigurno da imamo novoidentificiranih 185 kompletnih žrtava, uz ranije pronadenih i ukopanih 600 žrtava. Ima još niz sekundarnih grobnica i ostataka skeleta. Pokušacemo, uz pomoc DNK metode, kompletirati što veci broj posmrtnih ostataka iz razlicitih sekundarnih grobnica. Jer, tako kompletirani, oni mogu biti ukopani u skaldu s islamskim obicajima, a vjerski propisi tacno definišu šta je potrebno kako bi mogao biti obavljen ukop žrtve i klanjana dženaza.